.
Blog
četvrtak, studeni 20, 2014
 

Klatimo se između krajnosti puštajući sve što nam je bitno da nestane u prostorima gluposti.
Preskačući vulgarne izraze napisat ću samo  -  

*..... ponos!

Zar može pregaziti sve osmijehe i utihnuti sve vjetrove što su nam punili jedra?

 

tvojmedo @ 17:03 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
utorak, studeni 18, 2014


tvojmedo @ 14:06 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
ponedjeljak, studeni 17, 2014
 

U dubini sebe tražim način kojim se zaštiti od ružnoće svijeta. Postoje te malene oaze mene. Oaze koje me liječe kad sam slomljena, ali tijesne su da u njima rastu ljubavi koje želim da su u njima. Potrebna mi je širina nekog zaštićenog svemira u kom bi ti mali anđeli mogli širiti krila da ne zaborave letjeti. Da ostanu anđeli.

Danima promatram agonije koje se događaju oko nas. Panične strahove, slomljene svijetove, uništene osmijehe u očima dječice koja su jedino trebala biti zagrljena i sigurna. Promatram i sebičnost neodraslih ljudi kojima su ukradena djetinjstva zauvijek urezala nezacjeljive rane u duše, pa se osvećuju kradljivcima ili sebi, čineći iste rane onima koji su iz njih nastali. Toliko je lažnog sjaja oko nas. Toliko prevara zapakiranih u ukrasne papire po kojima su ispisani osmijesi i riječi ljubavi.Lako se buditi u pripremljenim jutrima ostavljajući brige kilometrima dalje. U iluziji ljepote. Lako je bježati u imaginacije ostavljajući iza sebe skršene osmijehe u očima nevinih anđela.Tuga me obavija. Duboka. Teška. Iskrena.

Htjela bih vrisnuti. Htjela bih sve reči na glas čineći od sebe najgoreg neprijatelja. Nije me ni briga. Zar i jesam prijatelj ako gledam propadanje i ne pokušam pomoći? I ovaj tekst je barem mrvica pokušaja u nadi da će ga se pročitati. Nekakav poziv savijesti. Želja da se potakne nekog da zastane i pokuša popraviti slomljeno.

Ne mogavši učiniti više od toga, u dubini sebe tražim način kako svojim anđelima pomoći da narastu i ostanu anđeli.

Za njih ću izgraditi Svemir. Njihove osmijehe ću čuvati svojim životom. Toliko mogu obečati!

tvojmedo @ 15:25 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
nedjelja, rujan 14, 2014


 

Zapravo se volim poigravati mislima.

Kad utonem u misaone brzace, ne ostaje prostora za dosadu. Tada nije potrebno ništa doli da me puste na miru. Svi odreda!

 

U jednom trenutku današnjeg dana, tako, pala mi je na pamet misao koju je pokrenula boja glasa jedne osobe. Bio je to jedan sasvim prosječan glas. Pomalo lijen, pomalo stišan, nije bio ni predubok, niti previsok. Prosječan glas muškarca u četrdesetima.

Nije važno što je govorio, nije važno ni koliko dugo, bitno je bilo što mi je isti taj glas očito dotakao neki centar u mozgu koji je pokrenuo analizu.

Brzinom misli, redale su se slike. Ovako s odmakom, nije ih jednostavno ispisati jer gube emociju, ali pokušat ću...

 

Taj lijeni, malo posprdni i tihi glas, imao je suputnika. Suputnik tome glasu je bio jedan prilično suprotan glas. Nije bio visoki C, ali je gravitirao višim tonovima, djelovao je ubrzan, iznosio je misli počesto neprimjereno glasno. Pitah se, kako se ta dva glasa poklapaju u nekoj harmoniji življenja unutar zajedničkog prostora? Iz moje perspektive slušano, lijeni glas bi mi nakon nekog vremena bio umarajući, dok mi je onaj visoki glas rezao, ne uši, već nešto u meni. Taj visoki glas mi nije odgovarao i vjerujem da bih se mučila da moram ostatak života slušati tu frekvenciju.

 

Krenula sam razmišljati dalje.

 

Kakvi nas glasovi privlače? Jesu li boje glasa, podsvijesni kriterij izbora pri komunikaciji s bilo kim, a posebice prilikom izbora životnih partnera?

Moj životni partner, recimo, ima prilično dubok muški glas, prilično glasan, i ukoliko namjerno ne stvara neke šaljive zvukove, mogu reči da je to glas koji me ispunjava i na neki način liječi. Zna biti i razarajući. Ponekad kad iz nekog sebi poznatog razloga povisi i pojača ton, taj glas postaje bolan i težak. Moguće, upravo zato jer gubi onu lijepu notu koja u mom biću stvara osjećaj harmonije.

Istom, poznajem i glasove koji su izuzetno duboki i privlačni, ali kao da su svjesni da ton koji odašilju privlači, ti glasovi koketiraju u bas tonovima. Opet se radi o osobnom doživljaju, ali takav izuzetno dubok muški glas, iako uhu privlačan, odašilje onu neku skrivenu notu koja kao da šalje signal za oprez. Teško je bilo što "trpati u koš", ali, to je glas koji mora puno toga napraviti da dokaže da mu se može vjerovati. Vjerujem da bi život uz takav glas u meni budio Sherlocka Holmesa.

Sami sebe ne čujemo onako kako nas čuju drugi.

Recimo, meni se čini da pričam dovoljno glasno, da mi je glas dublji no što je. Nasuprot tome, kad se čujem na snimci, glas mi djeluje mekano i nježno. Govorim tiše od većine ljudi oko sebe. Dok govorim, ton nije monoton, volim naglašavati djelove govora koji su mi emocionalno nabijeni, one pak djelove koji nisu zanimljivi, ne naglasim. Ali, to je tek subjektivna procjena. Moji sugovornici najčešće kažu da imam ugodan glas, smirujući. Što je zaista realno, to ne znam. Moguće da je i realno prilično subjektivna kategorija.

 

I tako, u toj svojoj analizi tonova, pitala sam se...

Jesu li sretni ljudi oni koji su okruženi tonovima koji im svojom harmonijom odgovaraju?

Imamo li svi svoju frekvenciju koju odašiljemo i koja privlači upravo onoga kome takva frekvencija i treba da bi ostvario osjećaj sklada?

I na kraju, je li nesklad harmonija glavni uzročnik razdora među ljudima?

 

Tek "glasno" razmišljam. Postoji li netko tko to i zna?

tvojmedo @ 22:29 |Komentiraj | Komentari: 2 | Prikaži komentare

Dajem si prostora za drskost, ispisujući misli u eter.

Bez cenzure.

Bez lekture.

Pohabanim tragovima nečjih riječi. Zanjemjelom slikom sulude stvarnosti. Uobraženošću personaliziranih projekcija tuđih svjetala u svojim kinima. Razotkrivam sve vas, nikome doli samoj sebi. Razotkrivam i sebe u ciničnom osmijehu upučenom analitičarima nestvarnosti koju svjesnošću reflektiram. Zar ne vidite koliko sam obična? Obična kao prosjak na cesti, kao starac i more, kao pjev slavuja. Ne tražite sebe u mislima koje zvonim u tornjevima zvonika. Ne tražite nikoga! Lutajuća sam spodoba u zamagljenim morima, na ostavljenim brodovima. Nisam ničija. Počesto ni svoja.

Ne prisvajajte si ovo malo razlomljene duše. Ona još traga za šutnjom. Ona još čezne za istinom. Na koljenima moli znanje.

 

Dajem si prostora za drskost.

Pohabanim tragovima nepoznatih riječi, tek ponekom razotkrivajući sebe.




tvojmedo @ 14:18 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare
Brojač posjeta
16980
Arhiva
« » kol 2016
  • p
  • u
  • s
  • č
  • p
  • s
  • n
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
  • 6
  • 7
  • 8
  • 9
  • 10
  • 11
  • 12
  • 13
  • 14
  • 15
  • 16
  • 17
  • 18
  • 19
  • 20
  • 21
  • 22
  • 23
  • 24
  • 25
  • 26
  • 27
  • 28
  • 29
  • 30
  • 31
visitors
 
Index.hr
Nema zapisa.